Vilkinsonov polinom

Извор: testwiki
Пређи на навигацију Пређи на претрагу

U numeričkoj analizi, Vilkinsonov polinom je specifican je specifičan polinom koji je korišćen od strane James H. Wilkinson 1963. godine da ilustruje poteskoce pri pronalaženju korena polinoma: lokacija korena može biti veoma osjetljiva na perturbacije u koeficijentima polinoma.

Polinom je

w(x)=i=120(xi)=(x1)(x2)...(x20)

Ponekad, termin Vilkinsonovog polinoma se takođe koristi da se odnosi na neke druge polinome koji se pojavljuju u Vilkinsonovoj diskusiji.

Pozadina

Vilkinsonov polinom je nastao u proučavanju algoritama za pronalaženje korena polinoma

p(x)=i=0ncixi

To je prirodno pitanje u numeričkoj analizi da se zapita da li je problem pronalaska korena p od koeficijenta c,je dobro opremljen .To jest, nadamo se da će mala promjena u koeficijentima dovesti do male promjene u korijenima. Nažalost, ovde nije slučaj.

Problem je loše uslovljen kada polinom ima više korena. Na primer, polinom x2 ima dvostruki koren pri x=0. Međutim, polinom x2ε (perturbacija veličine ε) ima korene na ± √ε, što je mnogo veće od ε kada je ε mali.

Zbog toga je prirodno očekivati da se loše stanje takođe dešava kada polinom ima nule koji su veoma blizu. Međutim, problem može biti izuzetno loše uslovljen i za polinome sa dobro odvojenim nulama.Vilkinson je koristio polinom w(x) да илуструјемо ову тачку (Wilkinson 1963).

Godine 1984. opisao je lični uticaj ovog otkrića:

Govoreći za sebe, smatram ga najtraumatičnim iskustvom u karijeri kao numeričkom analitičaru[1]

Vilkinsonov polinom često se koristi da ilustruje nepoželjnost naivnog računarstva sopstvene vrednosti matrice prvo izračunavajući koeficijente matrice karakteristični polinom i potom pronalaze svoje korene, jer korišćenje koeficijenta kao međuperirajući korak može uvesti ekstremno loše stanje čak i ako je izvorni problem dobro uslovljen.[2]

Kondicioniranje Vilkinsonovog polinoma

Vilkinsonov polinom

w(x)=i=120(xi)=(x1)(x2)...(x20)223

jasno ima 20 korena, lociranih na x= 1, 2, ..., 20. Ovi koreni su daleko razdvojeni. Međutim, polinom je i dalje veoma loše uslovljen.

Proširuje polinom, naći ćete

w(x)=x20210x19+20615x181256580x17+53327946x16

1672280820x15+40171771630x14756111184500x13

+11310276995381x12135585182899530x11

+1307535010540395x1010142299865511450x9

+63030812099294896x8311333643161390640x7

+1206647803780373360x635999795179447607200x5

+8037811822645051776x412870931245150988800x3

+13803759753640704000x28752948037671600000x

+2432902008176640000

Ako je koeficijent x19 smanjen sa -210 na do -210.0000001192, onda se polinomna vrijednost w (20) smanjuje od 0 do 2232019= -6.25 × 1017, a korijen kod k = 20 prerast u x ≈ 20.8. Koreni na x = 18 i x = 19 udružuju se u dvostruki koren u x ≈ 18,62 koji se pretvara u par složenih konjugiranih korena na x ≈ 19,5 ± 1,9i dok se perturbacija dalje povećava. 20 korena postaje (do 5 decimala)

1.00000 2.00000 3.00000 4.00000 5.00000

6.00001 6.99970 8.00727 8.91725 20.84691

10.09527± 11.79363± 13.99236± 16.73074± 19.50244±

0.64350i 1.65233i 2.51883i 2.81262i 1.94033i

Neki koreni su veoma raseljeni, iako je promjena koeficijenta mala i originalni koreni izgledaju široko razmaknuti .Wilkinson je pokazao analizom stabilnosti koja je razmotrena u sledećem odeljku da je ovo ponašanje vezano za činjenicu da su neki koreni α (kao takav α=15) ima mnogo korena β koji su "bliski" u smislu da |αβ| je manjo od |α|

Wilkinson je izabrao perturbaciju od 223 jer njegov Pilot ACE računar ima 30-bitne sigurnosne značke sa plutajućim tačkama, tako da su brojevi oko njih 210,223 bila je greška u prvom bitu položaj koji nije zastupljen u računaru. Dva stvarna broja -210 i -210-223 , predstavljaju isti broj sa plutajućim tačkama, što znači 223 je neizbežna greška u predstavljanju stvarnog koeficijenta blizu -210 brojem plivajuće tačke na tom računaru.Analiza perturbacije pokazuje da je 30-bitna koeficijentna preciznost nedovoljna za odvajanje korena Vilkinsonovog polinoma.

Drugi primer Vilkinsona

Drugi primer koji Vilkinson razmatra jeste

w2(x)=i=120(x2i)=(x21)(x22)...(x220)

Dvadeset nula ovog polinoma su u geometrijskoj progresiji sa zajedničkim odnosom 2, a time i količnik

aiaiak

ne može biti velika. Zaista, nule w2 su prilično stabilne za velike relativne promene u koeficijentima.

Reference

Шаблон:Reflist

Literatura

  • J. H. Vilkinson (1959). Evaluacija nula loših polinoma. Part I. Numerische Mathematik 1: 150-166.
  • J. H. Vilkinson (1963). Zaokruživanje grešaka u algebarskim procesima. Englevood Cliffs, Nev Jersei: Prentice Hall.

To se pominje u standardnim udžbenicima u numeričkoj analizi, npr

Ostale reference:

  • Ronald G. Mosier (jul 1986). Root susjedstva polinoma. Matematika računanja 47 (175): 265-273.
  • J. H. Vilkinson (1984). Perfidni polinom. Studije u numeričkoj analizi, ed. G. H. Golub, pp. 1–28. (Studije matematike, vol. 24). Vashington, D.C .: Mathematical Association of America.

A high-precision numerical computation is presented in:

Шаблон:Normativna kontrola

  1. Wilkinson, James H. (1984)."Perfidni polinom". U ed. Gene H. Golub. Studije u numeričkoj analizi. Matematičko udruženje Amerike. Шаблон:Cite book
  2. Trefethen, Lloyd N.; Bau, David (1997), Numerical Linear Algebra, SIAM